Inoviranje u poduzećima, posebno kad se ono sustavno provodi kroz strukturirani proces snažno podupire ostvarenju jednog od temeljnih ciljeva poslovanja, a to je ostvarenje održive konkurentske pozicije. Niska razina inovacijskih aktivnosti, odnosno niska razina učinka produciranih inovacija uvriježene su paradigme stanja kod hrvatskih poduzeća. Evolucijom prema ekonomiji temeljenoj na znanju kao jedan od ključnih resursa poduzeća nametnulo se upravo znanje. Ono danas čini temelj sržnih kompetencija potrebnih za ostvarenje održive konkurentske prednosti. Raspoloživa teoretska razmatranja ukazuju na evidentno snažnu korelaciju između upravljanja znanjem (KM) i inoviranja u poduzećima. Postojanje i funkcioniranje elemenata sustavnog upravljanja znanjem (SUZ) u poduzećima per se djeluje poticajno i katalitički na učinkovitost odnosno ishode njihovog inovacijskog procesa, odnosno posljedično na njihov poslovni rezultat. No, vrijedi li takva tvrdnja kad su u pitanju hrvatska poduzeća? Cilj je ovog rada je istražiti kako funkcija upravljanja znanjem utječe na inovacijsko djelovanje hrvatskih poduzeća. Drugim riječima, da li ostvarena viša razina sustavnog upravljanja znanjem poticajno djeluje na generiranje ideja koje zatim dovode do pokretanja inovacijskih procesa u poduzećima? Istraživanje u okviru ovog rada provelo se na uzorku od 127 pretežito malih i srednjih hrvatskih tehnološko orijentiranih poduzeća. Ostvareni rezultati u cijelosti ne potvrđuju očekivanu snažniju povezanost SUZ-a i intenzitet pokrenutih inovacijskih procesa, iako potvrđuju tezu povezanosti znanja i iskustva prethodno pokrenutih inovacijskih procesa s vjerojatnošću ponavljanja istih. Praktična se primjenjivost, odnosno doprinos ovog rada reflektira kroz tumačenje ostvarenih rezultata koji mogu ponuditi odgovore na neke od ključnih izazova evidentno i kronično niske inovativnosti hrvatskih poduzeća.